Otkako sam postao tata donosio sam mnoga bezvezna pravila, od iracionalnih prijetnji (nikad više keks u kući) do onih koja se protive ljudskoj prirodi (nema više svađanja sa sestrom!), piše Barbara Rouli na sajtu Parenting.com. „Ali povremeno“, dodaje ona, donosila bih neka pravila koja su djelovala bolje nego što sam očekivala. Bez obzira poseduju li unutrašnju logiku ili ne, ona su funkcionisala zahvaljujući svojoj jasnoći, primJenjivosti i lakoj pamtljivosti.“ Evo tih najdelotvornih pravila za roditelje, po njenom iskustvu:
Pravilo 1:
Ne možeš biti u prostoriji kada ja u njoj nešto radim, ukoliko i ti nešto ne radiš.
Cilj: Da vam dijete ili pomogne, ili prestane da vas gnjavi dok radite kućne poslove
Obično je stalno uznemiravanje od strane djece dok se rade kućni poslovi uzrok nerviranja. Ali ovo pravilo to rješava, uzimajući u obzir dijve važne istine o djeci:
- djeca žele da budu sa vama što je više moguće
- ne možete ih prisiliti da vam pomažu na zaista koristan način
Pravilo 2: Ne radim posle osam uveče
Cilj: Odlazak na spavanje na vrijeme i slobodno veče za vas
Ne možete prosto objaviti djeci da od sada važi pravilo da se bez pogovora odlazi na vrijeme u krevet. Neće djelovati. Ali ako objavite pravilo u vezi sa vama, umjesto da svima govorite šta treba da urade, stvari čudesno ležu na mjesto.
Roulijeva je jednog dana saopštila djeci da je Ministarstvo za rad upravo donijelo nov propis, po kom joj više nije dozvoljeno da obavlja roditeljski posao posle osam sati uveče :-). Objasnila je djeci da će im rado i dalje čitati priče, kupati ih i slušati njihove doživljaje iz proteklog dana, ali samo prije kraja „radnog vremena“. „Ponašala sam se kao da to nije do mene, poput Pepeljuge koja prosto mora zabavu da napusti u ponoć,“ kaže ona.
Najednom, djeca i muž su počeli da razvijaju svest o vremenu. Ćerka je počela da se užurbano sprema za krevet odmah posle večere, kako bi imala više vremena za druženje sa mamom. Muž je, svjestan toga da će sam morati da stavlja djecu na spavanje ako ne legnu na vrijeme, počeo da se više zalaže oko toga.
Od tada se mamino radno vrijeme malo „produžilo“ budući da su djevojčice porasle, ali je svest o tome da mama nije neprestano „na izvolte“ ostala dio porodične rutine.
Pravilo 3: Šta si dobio – dobio si, nema ljutnje!
Cilj: Nema više preganjanja oko toga ko je dobio perecu sa više soli ili mleko u lepšoj šolji.
Život nije fer, i to je nešto sa čim vaša djeca na početku moraju da se pomire. Nema ljutnje ako izvučeš deblji kraj.
„Ovo sam čuo od moje prijateljice koja je vaspitačica. Isprva sam bio skeptičan, ali na moje iznenađenje, ne samo da ovo pravilo djeluje, već i kod djece izaziva olakšanje. Mora da uviđaju da će, ako danas prođu lošije, sutra oni biti ti koji će proći bolje.“
Pravilo 4: Idi vidi da li sam tamo
Cilj: mir i tišina
„Ne znam da li sam samo ja u pitanju, ili i vas izluđuje kada dijete „cijuče“ jednu te istu pjesmicu sto puta za redom? Ja se ne osjećam dužnom da im budem publika/žrtva više od par minuta ili da ih neprestano utišavam kada pričam telefonom.“ kaže Roulijeva i dodaje: „Jednom kada im poklonim pažnju primerenu njihovom nastupu, kažem im da mogu slobodno da pjevaju, lupaju, viču i rade štagod im duša ište, samo ne ovdje. Isto važi i za cmizdrenje, kukanje i napade bijesa. Ovo pravilo djeluje zato što djeci dajete izbor umjesto da im uvodite sankcije.“ zaključuje ona.
Pravilo 5: Nema rasprave o novcu
Cilj: Preduprijedite moljakanje oko kupovine stvari
Da bi djelovalo, ovo pravilo mora se sprovoditi dosljedno. Osnovno je da nikad ne obrazlažete svoje odluke o kupovini. Bilo da ste rekli da ili ne, dijete to mora da prihvati bez negodovanja. Uvijek im ponavljajte istu mantru „Nema rasprave o novcu“.
Međutim, ovo pravilo mora se primenjivati dvosmjerno – kada dijete kupuje svojim novcem, možete mu dati savjet i ukazati na moguće greške, ali odluka je njegova, osim kada zdravlje ili bezbednost djeteta mogu biti ugroženi. Neka prave loše izbore, tako će naučiti.
Ovo pravilo djeluje zato što pažnju sa objekta dječije želje preusmerava na „finansijsku politiku kuće“. Umjesto da trošite snagu na ubjeđivanje oko toga da li im treba još jedna drangulija, prosto se pozovite da vaše zdravorazumsko porodično pravilo.
Pravilo 6: Ne razumijem taj jezik
Cilj: Zaustavite kmeženje, urlanje i nepristojnost
Ovo pravilo zahtijeva gotovo religioznu posvećenost kako bi uspješno radilo. A suština je u sledećem: kad god vaše dijete prestane da komunicira na civilizovan način, npr. zatraži umjesto da zamoli, kmezi ili priča na način koji ne odobravate, pravite se da ne razumijete. Još je bolje da to kažete šapatom, što će smiriti situaciju. Tiho ponavljajte da „ne razumijete taj jezik“, kako biste izbjegli dramu koju dijete možda upravo i želi.
Ovako ćete istovremeno onemogućiti dijete da uspije u komuniciranju na ružan način, i učiniti da se osjeti da ima nešto značajno da kaže, onda kada to kaže na lijep način.
Pravilo 7: Dosada ne postoji
Cilj: Sprečiti dete da kaže kako mu je dosadno i naučiti ga da se zabavi samo.
„Prijateljica mi je ispričala kako je, kad joj se ćerka prvi put požalila na dosadu, poricala da tako nešto postoji. Sada ponekad doda da je jedino što postoji – nemanje mašte“ kaže Roulijeva. Fora je u tome da teret rešavanja ovog problema prebacite na dijete i natjerate ga da samo nađe način da mu ne bude dosadno.
Ovo djeluje zato što će, dok bude razmišljalo kako to da nešto što postoji zapravo ne postoji, dete prestati da se dosađuje. Umjesto da vi morate nešto da preduzmete, recimo da pobrojite sve djetetove igračke i kažete mu da vas sad pusti na miru, dijete je to na kome je da nešto preduzme. A niste ni lagali – kad nauče da sami sebi osmisle zabavu, dosada neće ni postojati.
Cilj: mir i tišina
„Ne znam da li sam samo ja u pitanju, ili i vas izluđuje kada dijete „cijuče“ jednu te istu pjesmicu sto puta za redom? Ja se ne osjećam dužnom da im budem publika/žrtva više od par minuta ili da ih neprestano utišavam kada pričam telefonom.“ kaže Roulijeva i dodaje: „Jednom kada im poklonim pažnju primerenu njihovom nastupu, kažem im da mogu slobodno da pjevaju, lupaju, viču i rade štagod im duša ište, samo ne ovdje. Isto važi i za cmizdrenje, kukanje i napade bijesa. Ovo pravilo djeluje zato što djeci dajete izbor umjesto da im uvodite sankcije.“ zaključuje ona.
Pravilo 5: Nema rasprave o novcu
Cilj: Preduprijedite moljakanje oko kupovine stvari
Da bi djelovalo, ovo pravilo mora se sprovoditi dosljedno. Osnovno je da nikad ne obrazlažete svoje odluke o kupovini. Bilo da ste rekli da ili ne, dijete to mora da prihvati bez negodovanja. Uvijek im ponavljajte istu mantru „Nema rasprave o novcu“.
Međutim, ovo pravilo mora se primenjivati dvosmjerno – kada dijete kupuje svojim novcem, možete mu dati savjet i ukazati na moguće greške, ali odluka je njegova, osim kada zdravlje ili bezbednost djeteta mogu biti ugroženi. Neka prave loše izbore, tako će naučiti.
Ovo pravilo djeluje zato što pažnju sa objekta dječije želje preusmerava na „finansijsku politiku kuće“. Umjesto da trošite snagu na ubjeđivanje oko toga da li im treba još jedna drangulija, prosto se pozovite da vaše zdravorazumsko porodično pravilo.
Pravilo 6: Ne razumijem taj jezik
Cilj: Zaustavite kmeženje, urlanje i nepristojnost
Ovo pravilo zahtijeva gotovo religioznu posvećenost kako bi uspješno radilo. A suština je u sledećem: kad god vaše dijete prestane da komunicira na civilizovan način, npr. zatraži umjesto da zamoli, kmezi ili priča na način koji ne odobravate, pravite se da ne razumijete. Još je bolje da to kažete šapatom, što će smiriti situaciju. Tiho ponavljajte da „ne razumijete taj jezik“, kako biste izbjegli dramu koju dijete možda upravo i želi.
Ovako ćete istovremeno onemogućiti dijete da uspije u komuniciranju na ružan način, i učiniti da se osjeti da ima nešto značajno da kaže, onda kada to kaže na lijep način.
Pravilo 7: Dosada ne postoji
Cilj: Sprečiti dete da kaže kako mu je dosadno i naučiti ga da se zabavi samo.
„Prijateljica mi je ispričala kako je, kad joj se ćerka prvi put požalila na dosadu, poricala da tako nešto postoji. Sada ponekad doda da je jedino što postoji – nemanje mašte“ kaže Roulijeva. Fora je u tome da teret rešavanja ovog problema prebacite na dijete i natjerate ga da samo nađe način da mu ne bude dosadno.
Ovo djeluje zato što će, dok bude razmišljalo kako to da nešto što postoji zapravo ne postoji, dete prestati da se dosađuje. Umjesto da vi morate nešto da preduzmete, recimo da pobrojite sve djetetove igračke i kažete mu da vas sad pusti na miru, dijete je to na kome je da nešto preduzme. A niste ni lagali – kad nauče da sami sebi osmisle zabavu, dosada neće ni postojati.